Euripid : Medeja

EURIPID:

MEDEJA

Bilješke o piscu:

        Euripid se rodio godine 480. g. ili prema nekim podacima godine

485. g. prije Krista. Rodio se na otoku Salamini, a umro na dvoru

makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, godine 406. prije Krista. O njegovom

životu postoji malo podataka, jer se nije bavio državnim poslovima.

Na Euripida je u njegovim mladim godinama utjecao njegov učitelj, filozof

Anaksagora, a u kasnijem Euripidovom duhovnom razvoju opaža se i jak

utjecaj sofista i tadašnje retorike. Stare vijesti pjesnika opisuju kao

ozbiljna i usamljena mislitelja i ljubitelja knjiga, a svi izvori Euripidu

pripisuju izvanredno obrazovanje i kulturu. Sačuvan je podatak da je prvi

imao privatnu biblioteku.

        Euripid je u svojim tragedijama oživio helenski život svojega

vremena, s njegovim velikim nasljeđem prošlosti i predviđanjem

budućnosti. Nastojao je dotadašnjim obradama mitova dati i novu dušu,

pa je iz mitova obično uzimao goli sadržaj, dok je sve ostalo razrađivao na

novi način, i unosio misli i poglede na svijet. Zato je već u starini nazivan

scenskim filozofom.

        S Euripidom je počela prevladavati kazališna, glazbena i tehnička

reforma. Tako se služi svim sredstvima izvan drame, primjerice prologom,

u kojem se gledatelji obavješćuju o prethodnim događanjima i upućuju u

budući razvoj radnje. Uveo je i deus ex machina, božanstvo, koje je

umjesto same umjetnički uvjerljive radnje raspletalo čvor tragedije.

        Euripid je napisao osamdesetak tragedija, od kojih je, uz fragmente,

sačuvano 17 - “Hekaba”, “Hipolit”, “Orest”, “Feničanke”, “Medeja”,

“Alkestida”, “Andromaha”, “Pribjegarke”, “Ifigenija u Aulidi”, “Ifigenija na

Tauridi”, “Trojanke”, “Bakhantice”, “Heraklidi”, “Helena”, “Pobješnjeli

Heraklo”, “Elektra” i “Ion”, te jedna satirska igra - “Kiklop”. Nije naišao na

veliki odziv kod tadašnje publike, pa je za života na dramskim

natjecanjima ostvario samo četiri prve nagrade. Više razumijevanja i slave

nalazi potkraj života na dvoru makedonskoga kralja, a zasluženo priznanje

među svojim sunarodnjacima ostvario je tek poslije smrti.

        Euripidov jezik je jednostavan i lijep, jednak dnevnom govoru

pjesnikovih suvremenika, a stil je providno jasan. Pjesnik je postao

uzorom mlađoj tragediji i novoj antičkoj komediji. Osobito je utjecao na

rimske pisce - tragika Seneku i pjesnika Ovidija, a i na brojne kasnije

europske pisce.

Obrada djela:

        Tragedija “Medeja” je među najboljim Euripidovim dramskim

ostvarenjima, a u njoj je pjesnik iznio na uvjerljiv i potresan način

problematiku ljubavi i moralne odgovornosti u braku.

Mjesto radnje je Korint, a fabula je temeljena na mitu o Medeji i Jazonu.

        Medeja, čarobnica, koja je spasila život Jazonu kad je krenuo po

zlatno runo, pobjegla je s njim, postala njegova žena i rodila mu dva sina.

Utočište su našli u Korintu, gdje se Jazonu pruža prilika za ženidbu s

Glaukom, kćerkom korintskoga kralja Kreonta. Medeja je očajna zbog

gubitka muža i njegove prijevare, pa proklinje kraljevu obitelj, zbog čega

je kralj šalje u progonstvo. Pretvarajući se da prihvaća kraljevu odluku, a

u duši snujući osvetu, Medeja kralja moli da s djecom u Korintu ostane još

samo jedan dan. Susreće Egeja, kojem obećava pomoć u njegovoj velikoj

želji da ima dijete, a on joj zauzvrat obećaje utočište u Ateni.

S pripremljenom odstupnicom, Medeja može pristupiti strašnoj osveti

Jazonu. Djecu šalje ocu, s poklonom za njegovu mladu – vjenčanim

vijencem i otrovanim plaštom. Glauka pogiba u mukama, a s njom i otac

Kreont koji ju pokušava spasiti. Medeja, ubivši Jazonu zaručnicu, ubija i

vlastitu djecu. Iz Korinta odlazi na zmajskim kolima, a slomljenom Jazonu,

koji je proklinje kao zločinku, proriče kobnu smrt.

        Naslovni i glavni lik tragedije jest MEDEJA, žena velike i kobne

strasti. Zbog ljubavi prema Jazonu, pobjegla je iz vlastita doma i s mužem

i djecom živjela u Korintu kao prognanik. Tim više ju je pogodila Jazonova

izdaja koji se pripremao za vjenčanje s kćeri korintskoga kralja.

U svojevrsnom prologu, dadilja djece opisuje Medejino stanje:

“A nesretna Medeja, uvrijeđena tim,

 uz glasan krik se sjeća zakletava svih

 i bogove sve zone za svjedoke tom

 na kakav način Jazon vraća ljubav njoj,

 Bez hrane leži sama, raskida je bol,

 a čitavo je vrijeme grozan guši plač.

 Od kada ćuti da je bračni izda drug,

 sve samo u tle bulji, pogled joj je tup,

 a ako netko reče utješan joj glas

 to sluša kao kam il’ kao morski val,

 Tek tu i tamo kene bijel i bjelcat vrat

 i sama za se plače dragog oca svog

 i domovinu svoju i svoj rodni dom

 što izdade ih slijedeć muža svoga put,

 a toj joj nanije sad i sram i grdan rug.

 U nesreći u svojoj sada spozna tek

 što znači ostat lišen doma očinskog.

 Dječake mrzi, neće ni da vidi njih,

 a još od čega goreg mene hvata strah.

 Žestoko joj je srce, ja je dobro znam,

 otrpjet neće samo tako ovaj jad,

 i bojim se da šutke srnut će u trijem,

 u sobu gdje joj stoji bivši bračni log,

 i u srce će nekom rinut oštar mač,

 pa Jazonu il’ ženi žića presjeć nit,

 a tim će jošte veća nesreća je snać.

 jer strašna je, a onaj tko se zgrabi s njom

 taj lako se podičit neće pobjedom.”

        Medeja je strasna i teško povrijeđena žena, ali istodobno i majka.

Već u prvom činu vidljiv je njezin neobičan odnos prema djeci. Tako

dadilja upozorava odgojitelja da bi od osvetoljubive majke opasnost mogla

zaprijetiti i njezinoj vlastitoj djeci:

“A ti od majke djecu dobro sakrivaj

 i nipošto ih ljutoj njojzi ne puštaj,

 jer vidjeh već da zvjera kao bijesan bik

 ko neko zlo da snuje. Neće proć je gnjev,

 dok ne padne tu netko od nje oboren.”

Da su djeca doista u opasnosti, potvrđuje već u prvom činu i sama

Medeja, nakon što dadilja upozorava na njezino “srce rasrđeno,

nesmirljivo i bolno, teško povrijeđeno.” Tako Medeja u svojoj tužaljci

kaže:

“O prokleti sinovi nesretne majke,

 crkli da bog da zajedno s ocem

 i propao dom vam sav!”

        Iako zbor korintskih žena smiruje Medeju, i mole je da ne poseže za

osvetom, jer će se nevjernom Jazonu osvetiti Zeus, Medeja, opirući se

uobičajenom položaju žene u grčkom braku, navješćuje osvetu i to

opravdava:

“…Ženu hvata strah

 od mača, žena nije ni za kakav boj,

 no dirne li joj netko bračni njezin spreg,

 tad nećeš naći stvora krvožednijeg.”

        Iako Medeji strast i želja za osvetom mrači razmišljanje, ona ipak

djeluje s predumišljajem. Tako se, dok Kreonta moli da joj progonstvo

odgodi za jedan dan, pravi popustljivom, ali si time zapravo otvara prostor

za ostvarenje svojega nauma. Tako zboru odaje:

“Mladoženju i mladu ljut još čeka boj,

 a brige ne malene imat će i tast.

 Zar misliš da bi govor meni bio blag

 da nije sretnu varku smislio mi um,

 prešutjela bih sve i ne rekla ni riječ.

 Zaslijepih ga, a on je tako bio lud,

 da izgonom ne razbi tajni naum moj,

 već dopusti mi ostat jošte jedan dan,

 i ja ću u to vrijeme postići svoj cilj:

 pogubit oca, kćer i s njima muža svog.”

        U ovom se citatu vidi da Medeja u tom trenutku želi ubiti Jazona, a

ne mu nanijeti bol ubojstvom djece. No, Medeja još nije odlučila kako

najuspješnije provesti svoj naum. Kao unuka boga sunca Helija, ne boji se

da neće uspjeti provesti ono što želi:

“Vještine ti ne manjka. Žena nije stvor

 što postići će cilj u natjecanju kom,

 no kada treba splesti kakve spletke splet

 tad nema nikog što bi bio tako vješt.”

        Medeja je ogorčena svojim položajem - mora napustiti Korint s

djecom. Kući ne može, jer je pomažući Jazonu izdala obitelj, ne može ni

do Pelijevih kćeri, jer su na njezin nagovor ubile oca. Zato ironično Jazonu

kaže:

“Mladoženji je ovo krasan svadben dar,

 kad žena, što mu bješe zaštita i spas,

 ko prosjak luta s djecom svijetom širokim.”

        Medeja nekoliko puta podsjeća da je barbarka, a Jazon je upozorava

da mora poštivati običaje zemlje u kojoj živi:

“Po meni, prije svega, Grčka ti je dom

 ne boraviš u zemlji divljoj, barbarskoj,

 po pravu živiš, ne po sili surovoj.”

        Da Medeja djeluje posve svjesno, s predumišljajem, potvrđuje i to

što si prije izvršenja djela priprema odstupnicu. Svjesna je da je nakon

što postane zločinka neće primiti i zaštititi ni jedan grad, pa joj rješenje

pruža slučajni susret s Egejem, atenskim kraljem. Navodi ga na zakletvu

da će joj u svakom slučaju pružiti zaštitu i time joj osiguran azil.

“U pravi čas je čovjek došao mi taj,

 ko luka spasa, čvrsti pouzdani žal,

 sa krme svoje konop ja ću bacit na nj

 u Paladin kad stignem, u Atenin grad.”

        Medeja je odlučila - otrovat će Kreontovu kćer, a u tome će joj

poslužiti vlastita djeca. Navodeći Jazona i Glauku da misle kako moli da joj

djeca ostanu u Korintu, poslat će otrovane darove Glauki. Osvetnica

Medeja svjesna je da time i svoju djecu šalje u smrt:

“No neću više o tom reći niti riječ,

 jer kad se sjetim djela koje pripremam,

 obuzima me plač, jer djecu činom tim

 također ubijam. No nema stvora tog

 što spasiti će njih. A Jazonu ću strt

 i smrvit čitav dom, pa onda na put poć

 i oplakivat svoje drage djece krv.”

Odlučivši o načinu osvete, Medeja hladnokrvno ostvaruje svoj naum.

Prije svega, Jazona uvjerava da se urazumila i moli ga da djecu zadrži u

Korintu.

“Ja vidim da je dobro, ponajbolje čak,

 što izagnat me iz ove zemlje misli kralj,

 jer - kao dušman ljuti tebi, a i njoj,

 i kralju - samo smetam, pa ću rado poć.

 No ti zamoli kralja da ne izgna njih,

 nek djeca žive tu kraj ruku očinskih!”

        Praveći se zahvalnom, Medeja nudi dar kraljevoj kćeri – otrovni

vijenac i plašt, koji će joj poslati po svojim sinovima. Djeca odlaze, i

Medeja, kad se vrate s odgojiteljem, saznaje da su obavila svoju zadaću i

kraljevoj su kćeri vlastoručno predala ubojite darove. Slijedi trenutak

Medejine duševne borbe. Kao svaka majka, Medeja voli svoju djecu, ali u

njezinoj ogorčenoj duši Medeja osvetnica prevladava nad Medejom

majkom.

“O što da radim, žene? Kad im oči zrem

 i blistave i sjajne, sasvim protrnem

 i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.

 Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,

 ne želim da im oca zlom rastužujem

 i sebi sama dvostruk bol da zadajem.

 No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?

 Zar dušmanima da se ja ne osvetim?

 Kolebat neću već ko neki čovjek mek,

 i nježna me i blaga neće svladat riječ.”

        Medeja je također svjesna da su djeca u smrtnoj opasnosti jer su

svojim rukama donijeli otrovne darove, i zato bi se njima mogla osvetiti

kraljeva rodbina. Zato još jednom preispituje svoje srce:

“No, možda ipak ne! O srce moje, daj,

 poštedi djec, pusti i ne ubijaj!

 Nek u Ateni radost budu žiću mom!

 Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,

 ne mogu pustit djecu dušmanima im,

 da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.

 Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,

 nek vlastita ih majka pošalje u Had.”

        Medeja je odlučila, i djeci je time potpisana smrtna presuda. Do

konačnoga izvršenja svojega zlodjela, oprašta se s djecom, u potpunosti

svjesna onoga što čini:

“O dođite joj jednom u moj zagrljaj,

 da privinem ta tijela, slatki dahnem dah.

 Pa idite, jer više ne snosi mi vid

 da gledam vas, jer silan obuze me jad.

 Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,

 no svladala mi razbor sverazorna strast,

 što smrtnika će svakog odvest u propast,

 što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.”

        Medejina osveta postigla je cilj - od otrovanih darova umrla je ne

samo Glauka nego i Kreont. Prije Medejina bijega, ostaje još samo jedan

strašan čin u krvavoj tragediji - djeca. Pravdajući se da ne želi da im tuđa

ruka zada smrt, Medeja se sprema ubiti oba svoja sina:

“Pa naprijed, srce moje, došao je čas

 za strašan čin, no ipak tako potreban.

 O jadna moja ruko, brže hvataj mač,

 privedi tužnom kraju tužnog žića tijek,

 i neću se kolebat, neću mislit sad

 koliko mi je težak bio porođaj

 i kako su mi dragi. Samo kratak tren

 zaboravljam svoj porod - na smrt osuđen.

 A poslije ću plakat svoga srca plod,

 što ubih ga, o jao, jadan li sam stvor.”

         Medeja ubija svoju djecu i ne osjeća kajanje zbog svojega strašnog

čina. Iz Korinta bježi na zmajevim kolima, i pri tome Jazonu odgovara:

“Ti kažnjen si što meni iznevjeri brak,

 jer ne smjedoh da budem tebi smijeh i rug,

 a kraljevna, i Kreont što ti dade kćer,

 ispaštaju za izgon moj iz grada tog.

 Pa zovi, ako hoćeš mene lavicom

 i Skilom što u moru živi tirenskom,

 ublažit nećeš ugriz oštrog zuba mog.”

        Za vlastitu djecu koju je ubila, Medeja jedino može osigurati svečani

pogreb i mir njihovim grobovima, i zato Jazonu ne želi predati njihova

mrtva tijela:

“To ne, već pogreb njihov moja bit će skrb;

 u posvećeni Herin odnijet ću ih hram,

 da ne dira im dušman sveti grobni hum.

 A tu u gradu ovom, gradu korintskom,

 uspostavit ću nov i svečan obred svet

 ko pokajničke žrtve za svoj zločin krut.”

JAZON je tragičan lik, unatoč tome što u usponu prema uspjehu

vješto koristi druge. Tako mu je Medeja pomogla u pothvatu sa zlatnim

runom, a napušta je i koristi Glauku kako bi se domogao vlasti i moći u

Korintu. Samoj Medeji svoju izdaju obrazlaže:

“Iz Jolkije kad amo morao sam prijeć

 u nevoljama strašnim nemoćan i slab,

 zar mogoh ko bjegunac bolju sreću nać

 no uzeti za ženu samog kralja kćer?

 Učinih to ne zbog tog što te bijah sit

 i što me druge žene svladao je čar,

 a što mi tako oštro tu spočitavaš,

 ni zbog tog što bih htio porod rodit nov,

 ta dosta imam djece, nije u tom stvar,

 već zato da nam stvorim život dobra pun,

 da oskudicu našu tešku uklonim,

 jer bijedniku se s puta svaki klanja drug,

 i još da djecu našu časno odgojim.

 Pa ako tvojoj djeci još se koji brat

 iz novog braka nađe, jednako ću njih

 obasut pažnjom ja i združiti u rod

 i sretno ću poživjet ovaj život svoj.

 A što ćeš s djecom ti? Ja srcem želim svim

 da buduća mi djeca ovoj budu štit.”

        Jazon, smatrajući da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe već

i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijeđenost, niti njezine

optužbe da krši zakletve i božje zakone:

“No ti ne držiš svojih zakletava riječ,

 i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red

 il nosiš među ljude neki zakon nov,

 kad kršiš svoju riječ, a jasna ti je svijest.”

        Jazon u svojoj sebičnosti smatra da je prema Medeji postupio

pošteno - htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:

“Kad god je kralja na te uhvatio bijes,

 ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar

 u želji da sa djecom ovdje ostaneš.”

        Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljučivo

odgovornom Medeju. Prihvaća to kao činjenicu i ne pokušava spriječiti

izgon svoje bivše žene i svoje djece, već nudi isključivo novčanu pomoć:

“Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam

 na dužnosti spram onog koji mi je drag,

 pa dođoh k tebi ženo, jer me mori skrb

 da l’ novaca ti treba ili drugog čeg

 za tebe i za djecu. Jer ovakav put

 što predstoji vam, nije podnipošto lak.”

        Naivni Jazon prihvaća Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu,

nadajući se da se Medeja urazumila. U idućem citatu pokazuje svu ljubav

prema svojim sinovima:

“A vi ćete mi, djeco, prva biti skrb,

 uz božju ću vam pomoć život stvorit lijep,

 i nadam se da u toj zemlji korintskoj

 uz braću čeka vas i vlast i svaka slast.

 Pa rastite! A drugo sve će otac vaš

 i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon,

 pa jednog će mi dana sretan svanut čas

 da ugledne i jak mognem vidjet vas.”

        Jazon nikada neće gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je

poginula zaručnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete

spasi svoju djecu “da na njih ne bi pao osvetnički gnjev” kraljeve rodbine.

Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer

ona već na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na

odlazak, pokazuje Jazonu mrtva dječja tijela. Jazon je slomljen,

upropašten, i proklinje Medeju:

“O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram,

 i ubojico djece, bježi s vida mog,

 da tugujem i stenjem ostavljen i sam.

 Nit nevjesta će mlada život sladit moj,

 nit radovat se neću djeci rođenoj,

 već nema ih i nikad neće čut mi glas.”

 Iako je Jazon uništen čovjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se

ne osjeća krivim zato što je Medeju izdao, već samo zato što ju je doveo u

Korint, što je “iz barbarske zemlje presadio strašan drač.” Medeja

primjećuje da su Jazona “minuli smijeh i obijest”, ali još nije završila s

njim, i stoga mu izriče konačno strašno proročanstvo:

“Dok tebe će po pravdi grozna stići smrt,

 jer strašan čovjek mora strašnom smrću mrijet:

 Još stoji stari “Argo”, istruli ti brod,

 no past će i težinom zgnječiti te svom

 to bit će jadan konac novom braku tvom.”

        Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu čak

ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se

tužaljkom obraća bogovima:

“O Zeuse, da li čuješ okrutan joj zbor,

 i patnje moje vidiš, stradanja i jad,

 što zadaje mi ženska neman ta i zvijer,

 čedomorka i krvnik djeci nejakoj.

 Od svega srca plačem tu i naričem

 i bozima se molim da mi čuju zov,

 da budu mi svjedoci protiv gada tog

 što djecu meni pobi i što ne da sad

 da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob.

 O, da ih nikad na taj ne porodih svijet

 i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!”

        U tragediji “Medeja” važnu ulogu ima ZBOR žena Korinćanki, kao

promatrač i komentator zbivanja. Zbor najčešće progovara kroz usta

ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno

stanovnika Korinta prema Medeji. U početku, Medeju sažaljevaju, zbog

Jazonovog odnosa prema svojoj ženi:

“O jao, nesretna ženo,

 nevoljna, jadna i bijedna!

 Kamo ćeš poć, pod koji li krov,

 u koju zemlju, gdje li ćeš nać

 sklonište sebi i djeci spas.”

        Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon

što Medeja otkriva svoj strašan osvetnički plan, zbor ju zaklinje da ne

ubija vlastitu djecu:

“O jao, zar djeci smrt!

 Dječju zar prolit ćeš krv?

 O tako ti koljena tvog,

 poslušaj vapaj naš.

 I nemoj da djecu svoju

 okrutno ubijaš.

 Odakle smjelost i snaga

 ruke i srca tvog,

 o kćerko moja draga,

 da latiš umorstva se tog?

 Zar moći ćeš suha oka

 dječju gledati kob?

 No ne vjerujem tome

 da krut izvršit ćeš čin,

 kad koljenu padne tvome

 jedan ti i drugi sin.”

        Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad

djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu

Glauku, i Jazona, ali i Medeju:

“I tebe žalim, nesretna majko,

 što novi te nagnao brak

 da proliješ dječju krv,

 jer bespravno prijeđe ti muž

 drugoj u naručaj.”

Kada je već Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac

Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, već zaklinje bogove da je spriječe

u ubojstvu djece:

“O, zašto ti u duši vrtloži se bijes

 i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!?

 Kad oduzme ti život krvom rodu svom,

 tad mira neće naći ubojičin dom,

 već zlom će ga obasut osvetnički bog.”

        Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U

trenutku kad nariče nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor

mu odgovara:

“Sad tepaš im i sada ljubio bi njih,

 a kako bješe dosad?”

        Zbor u tragediji izriče nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o

braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište već viđeno kod starijih

dramatičara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi:

“Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine,

 koješta nam nenadno bogovi vrše:

 kad si bez nade, dobro ti čine,

 kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše.

 Takve su eto i sudbe njine.”

        U analizi JEZIKA i STILA treba istaknuti da Euripid slika ne samo

događaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreći

koja se skriveno pojavljuje na početku tragedije, prijelazi, puni opisa

Medejinih osjećaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti:

“A tada klonu, pade stvor unesrećen,

 iznakažen i tako strašno izmijenjen,

 da jedva bi je otac prepoznao njen,

 tu nema više zjena, obraz nesta lijep,

 a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv

 i sve se miješa s ognjem koji plamti sveđ,

 dok s kosti pada meso komad po komad

 ko kad se s luči toči crne smole kap,

 toliku ima snagu otrov onaj ljut.”

        Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice

poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u

koji se sprema zločinka Medeja:

“Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom,

 potomci ste bogova blaženih,

 dom vam u kraju je svetom i slavnom,

 punom dobara netuđinskih.

 Vječno vam cvate mudrosti cvijet

 i vedar vam uvijek je nebeski svod,

 gdje Muze na ovaj rodiše svijet

 Harmoniju - svoj plavokosi plod,

 a Kefisa tu je ljepotekog

 Afroditu bistru zacrpla kap

 i lahora ljupkoga dah

 nad čitav dahnula kraj.

 I ružino mirisno cvijeće

 u svoj je uplela pram

 i mudrost slala i ljubav

 za pomoć i potporu vam.

 Pa kako će onda grad

 gdje vodama divan je tok,

 kako će mili taj kraj

 gdje u svemu vlada sklad,

 primiti tebe što kaniš

 djecu ubiti sad?”

        U tim se stihovima pokazuje kontrast između sklada života u

suglasju s bogovima, i nesređenosti Medeje, koja se sprema počiniti

strašan zločin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobičajeni govor

svojih sunarodnjaka, a upečatljive slike postiže bez previše stilskih figura.

Dojam o djelu:

        “Medeja” je djelo koje, unatoč starosti od gotovo dva i pol tisućljeća,

nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilačka strast i želja za osvetom koje

rezultiraju strahovitim zločinom glavna su značajka ove tragedije. Medeju

je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom

djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, čak i nakon što se tako

strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim

kolima. Euripid je s “Medejom” bio daleko ispred svojega vremena, a kroz

svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grčkom

društvu:

“Od svih stvorenja što ih svijetli resi um,

 ja smatram ženu stvorom najnesretnijim:

 u prvom redu moraš miraz doniet skup,

 a drugo: tijelom onda ovlada ti muž,

 što smatram gorim zlom od drugih zala svih.

 A pitanje je uvijek veliko, to znaš,

 da l’ nesretan il sretan tvoj će biti brak.

 Za ženu razvod braka nije slavan čin,

 nit može sama muža otjerati svog.

 Za ženu ti u braku sve je zakon nov,

 pa ako ne zna za njeg, mora biti vrač,

 da zna unaprijed kakav brak će biti njen.

 Pa prijeđemi li sretno preko zala tih

 i muž nam rado snosi bračni s nama vez,

 to blaženstvo je pravo, inače je smrt.

 Muškarac kad u domu razljuti se čim,

 u gradu negdje sebi utjehe će nać,

 potražiti vršnjake ili druga kog.

 A ženski jadni rod nek theši sebe sam.

 I pričaju da oni kopljem biju boj

 i nama štite život i nad glavom krov.

 Budale! Triput više voljela bih štit,

 no porođajne muke jednom osjetit.”

        Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u

kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog

Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je začetak njezine tragične sudbine. Zbor

zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini:

“Domovino, mili dome,

 sretna sam u krilu tvome,

 ne stigo me nikad jad

 da izgubim rodni grad.

 Neka nikad ne doživim

 daljinama da se sivim

 potucam kroz strani svijet.

 Koliko mi oči glede

 od tog veže nema bijede,

 bolje mi je onda mrijet.”